Najbolji hrvatski tamburaši, jedan od najznačajnijih tamburaških sastava u Hrvatskoj, svoj glazbeni uspon, tada pod imenom Zlatni dukati, započeli su 1. srpnja 1987. godine zajedničkom odlukom svih članova o profesionalnom bavljenju tamburaškom glazbom. Ovoj odluci prethodilo je nekoliko godina sviranja te objava tzv. nultog albuma Ni sokaci nisu što su nekad bili 1983. godine.

Od objave tog albuma do odluke o profesionalnom bavljenju glazbom kroz sastav su prošli brojni glazbenici, među kojima Zoran Bucković, Zdravko Šljivac, Željko Miloš (Jinx), Mario Pleše, Marijan Majdak, Petar Nikolić, Andrija Miličić, Stjepan Bogutovac - Stipa, Šima Dominković i Josip Dominković, dok su poveznica od početka bili Stanko Šarić i Mato Lukačević - Mata. Upravo je Mata, na poticaj Stjepana Bogutovca, 1986. godine, a nakon godine dana pauze, ponovno okupio sastav kojeg su, uz njih dvojicu, činili još i Hrvoje Majić, Mirko Gašparović i Mato Miličić - Pišta. Kasnije te godine sastavu se ponovno pridružio Stanko Šarić, a godinu kasnije napustio ga je Stjepan Bogutovac, čime je kompletirana ekipa koja je krenula nastupati diljem Hrvatske pod imenom Zlatni dukati.

Godine 1987. dogovorena je i suradnja s kompozitorom Josipom Ivankovićem, a rezultat je bio album Nek' zvone tambure koji je objavljen 1988. godine, kao i brojne uspješnice (Mladosti, kome da te dam, Ja sam gazda Joza, Joj Anice, Zbog tebe i dr.) po kojima je sastav postao poznat i izvan granica tadašnje SR Hrvatske. Tako već iduće godine odlaze na svoju prvu turneju u Sjedinjene Američke Države, za vrijeme koje se rodila ideja o snimanju albuma domoljubnih pjesama Hrvatska pjesmarica. Album je značajno doprinio popularizaciji sastava i tamburaške glazbe općenito, a emitiranje pjesama koje su do tada bile zabranjene predstavljalo je veliki doprinos sastava oslobađanju nacionalnog duha te razvoju i uspostavljanju demokratskih odnosa u predratno vrijeme.

Prije velikosrpske agresije na Hrvatsku objavljena su još dva albuma - Dao bih zlatne dukate i Horvatska domovina, a djelovanje sastava na jačanju nacionalnog duha kulminiralo je 1991. godine objavom albuma ratnih pjesama U meni hrvatska koji je, po mišljenju vojnih stručnjaka, u to vrijeme djelovao poput „topovskih bitnica” i hrabrio nenaoružane hrvatske ljude.

U jeku rata i agresije na Hrvatsku sastav je objavio i svoj možda najneobičniji album Klasika, na kojem se nalaze vrhunska djela W.A. Mozarta, G. Verdija, J. Brahmsa, J. S. Bacha i L. Boccherinija, a koja je izvedbi na tamburama prilagodio Hrvoje Majić, pokazavši time sav svoj talent.

U narednih nekoliko godina sastav svira više nego ikad, diljem Hrvatske te u dijaspori, a rezultat napornog rada su i albumi albumi 16 zlatnih hitova (1992.), Da su meni krila laka i Sretan Božić (1993.), Starogradska pjesmarica i Od dvora do dvora (1994.) te Suživot (1995.). Među navedenim svakako se ističe album 16 zlatnih hitova na kojemu su po prvi puta objavljene pjesme Ne dirajte mi ravnicu i U oružju brat, koje su obilježile cjelokupnu karijeru sastava.

Prva velika prekretnica u profesionalnom radu sastava dogodila se 1996. godine kada je okončana suradnja s Josipom Ivankovićem, nakon čega je sastav bio primoran promijeniti ime u Najbolji hrvatski tamburaši. Prekretnicu je obilježila i objava albuma Vranac , čija je naslovna pjesma ujedno postala i prvi veliki hit sastava sada pod novim imenom, a sastavu i autoru Draženu Pavinu donijela je i prvu diskografsku nagradu Porin. Druga nagrada Porin uslijedila je svega dvije godine kasnije i to za pjesmu Pitat će me gdje si ti s albuma Nek' me pamte gradovi objavljenog 1998. godine.

Iako je 1999. godine objavljen album Hrvatske pjesme iz Bosne i Hercegovine, ova je godina u radu sastava ostala zapisana kao najtužnija - Hrvoje Majić, neosporni virtuoz na primu, u rujnu si je oduzeo život, a na sahrani mu se okupilo stotinjak tamburaša pristiglih ravno sa festivala u Požegi. Odlaskom Hrvoja u sastav je ušao još jedan vrsni primaš - Denis Špegelj, koji je preuzeo i ulogu glavnog aranžera.

U novom sastavu bend nastavlja raditi, a rezultati su albumi Sedam dana (2001.), Divne godine (2003.), Tamburica od javora suva (2004.) te Sretan Božić (2005.). U ovom je periodu sastav napravio i nekoliko „izleta“, odnosno odmaka od svog prepoznatljivog glazbenog izričaja pa su se tako 2000. godine na festivalu u Požegi predstavili pjesmom Rastaviše i nas dvoje, koju su izveli u duetu s rock-bendom Opća Opasnost, a 2002. godine nastupili su na Dori - izboru hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije s pjesmom Divne godine. Osim toga, od ostalih pjesama svakako se ističe i Andrija Čordaš, jedan od najvećih hitova sastava kojeg pjevaju i mladi i stari, objavljena 2004. godine.

U lipnju 2006. godine sastavu se pridružio izvrsni instrumentalist Krunoslav Golubičić, čime je kompletirana ekipa koja nastupa i danas. Godinu dana kasnije sastav je obilježio 20 godina profesionalnog djelovanja i to objavom albuma Nostalgija kao i retrospektivnih albuma Zlatna kolekcija Zlatni dukati te Zlatna kolekcija Najbolji hrvatski tamburaši. Idući album Slavonijo, biseru Hrvatske sastav je objavio 2010. godine, a osim po naslovnoj pjesmi svakako će ostati prepoznat i po pjesmi Što te Sokol nije volio, posvećenoj velikanu hrvatskog glumišta Fabijanu Šovagoviću. I album i sama pjesma nagrađeni su diskografskom nagradom Porin u kategorijama Najbolji album tamburaške glazbe odnosno Najbolja folklorna pjesma.

Godine 2012. sastav je velikim koncertom u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu obilježio 25 godina profesionalnog djelovanja, a album s koncerta naziva Najbolji hrvatski tamburaši - 25 godina (2013.) također je nagrađen glazbenom nagradom Porin u kategoriji Najbolji album tamburaške glazbe.

S obzirom na promjene u diskografiji odnosno činjenicu da nosači zvuka polako, ali sigurno gube svoju uporabnu vrijednost, nakon objave albuma sa slavljeničkog koncerta sastav se posvetio svirkama i objavi singlova, a koje će činiti okosnicu tzv. zadnjeg albuma, odnosno zadnjeg fizičkog nosača zvuka kojeg planiraju objaviti nakon što prikupe dovoljan broj pjesama. Tako je posljednjih godina objavljeno nekoliko uspješnica od kojih svaka nosi svoju poruku, a među kojima se ističu: Sve ću prodat sutra - koja govori o rasprodaji djedovine te Pismo Vukovaru - objavljeno u povodu obilježavanja 25. godina od velikosrpske agresije na grad heroj.

Godine 2017. sastav je pred prepunom KD Vatroslava Lisinskog proslavio 30. godina profesionalnog djelovanja, a tom je prilikom premijerno izvedena i pjesma Pjesmo moja, koju je Mario Vestić, autor svih velikih hitova sastava u posljednjih 20 godina, napisao posebno za tu priliku. Kroz stihove je opisana plodna karijera sastava koji - nakon 30 godina, više od 30 albuma te više od 300 pjesama - nastavlja s radom na promoviranju važnosti očuvanja izvorne tamburaške glazbe i jačanja nacionalnog duha.