U tisuću devetoj stotini,
u dvadeset i osmoj godini,
jednog jutra usred Beograda,
puno tuge i još više jada.

U Skupštini pištolj opalio,
Stjepana i Pavla pogodio,
Hrvatska je majka zaplakala,
braća Radić za Hrvatsku pala.

Kad je Stjepan Radić umirao,
Hrvatsku je braću dozivao,
oj Hrvati braćo moja mila,
naša majka Hrvatska je živa.

Najbolji hrvatski tamburaši (ex Zlatni dukati)