Koliko je majci sinova,
usnulo na njenim grudima,
daleko od neba plavoga,
izgubljenih naših pogleda.

Sad polako vrijeme odnosi,
korak što smo skupa dijelili,
zar se prijatelji poznaju,
tek kad istu ranu imaju.

Plače moja Slavonija ravna,
zna li itko uz koliko rana,
dok mi lome grane didove,
i umorne ruke očeve.

Nikad moje polje široko,
neće biti nikom' daleko,
i da život sve nas prevari,
ustat' će se naši hrastovi.

Ja znam da jednom ljudi sretniji,
znat' će tebe majko cijeniti,
opet tvoja djeca nosit' će,
u naručje tebi poljupce.

Stanko Šarić feat. TS Castrum